30. октобар 2016.

Kuglof od bundeve




Nekoliko dana miholjskog oktobra provela sam daleko od grada. Šetala sam se obroncima Golije i Javora i uživala u vatrometu boja koji samo priroda može da priredi. Čist kičeraj koji blagotvorno utiče na dušu. Šipka ima na svakom koraku tako da sam se vratila kući sa punom kesom. Samlela sam ga na ručnoj mašini za meso i ostavila da se suši kod mame u ostavi. Sa prvim hladnim danima biće to pravi, prirodni viramin C, a kako sam ga brala na visini od 1500 metara može se reći da je 100% organski. 








Ipak, najjači utisak na mene, tokom boravka u ivanjičkom kraju, ostavila je poseta Osnovnoj školi "Svetozar Marković" u mestu Kovilje. Izlet je bio planiran kao poseta manastiru Kovilje, a vodič nam je predložio da još malo prošetamo i posetimo školu. Delovalo je nadrealno, jer mi smo zagazili duboko u šumu, bez ikakve naznake da osim manastira i budućeg konaka postoji još nešto.



Od Ivanjice do Kovilja ima oko 30-ak kilometara (mapu možete videti ovde - od krajnje tačke na mapi do škole ima još 200 metara). Od glavnog puta vodi oko 5km neasfaltiranog puta kroz šumu do škole i manastira. Za planinarenje i beg od gradske vreve idealno. Za svakodnevni život - veoma teško. Nekada je ovde postojao pogon tekstilne fabrike "Javor" iz Ivanjice i zaposlenje su imale mnogi roditelji iz okolnih sela. Na žalost, više ne radi. Škola se nalazi na proplanku, uz tok reke Nošnice, okružena šumama Javora i Golije. Školu je nekada pohađalo oko 700 đaka. Danas ih je 14 zajedno sa predškolskim. Učionice možda pamte i neke bolje dane, ali su vesele, ispunjene dečjim crtežima. U svakoj je peć na drva, takozvana "bubnjara" koja najbolje greje promrzle nogice posle dugog pešačenja po zimi. Đaci obično pešače od 3-11km. Nastavnici dolaze uglavnom iz Ivanjice. Kažu da se put zimi čisti i da je prohodan dok ne krene mećava, koja na planini može da bude poprilično opasna. Ovde su zime duge, hladne, šuma je puna zveri, ljudi su upućeni jedni na druge, jer samo tako u ovim vrletima mogu da opstanu. Kako sam saznala od vodiča, škola je bila pred zatvaranjem, a uz energičnu direktorku i monahinje iz obližnjeg manastira takođe su uticale da škola opstane. Jer, gde bi ljudi iz okolnih sela? 





Bilo je dosta reportaža o đacima pešacima i o udaljenim školama po zabačenim delovima Srbije, ali kada to stvarno vidite, doživite, popričate sa meštanima i decom, ostaje vam samo da im se divite. Više informacija o školi možete pronaći na veb sajtu: http://www.oskovilje.edu.rs/kontakt

Svoje utiske podelila sam sa jednom domaćicom od koje sam kupila razne đakonije proizvedene u njenom domaćinstvu. Kaže da se deca uglavnom odlučuju za nastavak školovanja u gradu i da na kraju u gradu i ostanu. Lakše je. Kada sam je upitala da li su bundeve koje ima na prodaju, ona je upitala "Treba ti za bundevaru? Ova ti je slatka!!" Tako sam na poklon dobila najslađu bundevu na svetu i od nje sam napravila bundevaru, čorbu i kolač koji sam nekoliko puta pravila sa šargarepom, ali ovog puta je to bio kuglof sa bundevom. Kuglof koji će ubuduće mirisati na lepe uspomene. Recept sam malo izmenila, a pronašla sam sam ga ovde 





Kuglof od bundeve

Sastojci:
4 jaja
1 šolja šećera
3 šolje izrendane šargarepe ili bundeve
1 šolja krupno seckanih oraha
40 grama suvog grožđa (po želji)
2 kašičice cimeta
1/2 kašičice muskatnog oraha
2 kašičice bikarbon sode
2 kašičice praška za pecivo
1/2 šolje vode ili mleka
1/2 šolje ulja
2 šolje bezglutenskog brašna

Umutiti jaja sa šećerom i uljem. Dodati brašno pomešano sa praškom za pecivo, cimetom, bikarbon sodom i muskatnim orahom. Dobro izmešati pa dodati vodu ili mleko, šargarepu (bundevu) i na kraju iseckane orahe (ja sam pravila sa pola šolje oraha i pola šolje badema). Sipati u podmazan kalup za kuglof (ili neki drugi pleh većeg prečnika npr. 28cm) i peći na 180°C oko 45 minuta ili duže u zavisnosti od jačine rerne. Ako ne volite cimet ili muskatni orah, možete ih izbaciti pa dodati aromu po želji. Ohlađen kolač posuti sveže samlevenim šećerom u prahu. 





27. октобар 2016.

Domaći začin za jelo bez glutena




Začini koji dodaju aromu jelima su takođe namirnice koje treba koristiti sa velikom pažnjom. I ovde važi pravilo da je najsigurnije domaće. U inostranstvu sam kupovala teglice na kojima piše "gluten free" počev od različitih vrsta bibera, kurkume, karija, miksa začinskih trava ili začina sličnih našem "Začinu C". Problem je bio u tome što bih brzo potrošila sve jer su pakovanja zaista mala. Domaću alevu papriku kupujem u Martonošu, začinske travke uglavnom donosim sa mora (origano, nanu, lovor, žalfiju...) a počela sam da pravim i domaću varijantu "Začina C" ili "Vegete". Mama mi je prosledila recept koji je imala, a bio je vrlo popularan krajem 80-ih. 
















Nije me nešto oduševio, pa sam kod Tanje na blogu http://www.kuhinjazaposlenezene.com/2015/12/domaci-zacin-od-povrca-homemade.html  pronašla jednostavniju varijantu i uz neke izmene napravila začin koji koristim već tri godine. U početku mi je bilo neobično, jer industrijske začine koristim ceo život i nisam mogla da zamislim da jedem paštetu, a da je ne pospem krupnim mrvicama Vegete. Sada ne mogu da zamislim pečeno povrće bez ovog začina.




Domaći začin od povrća

Sastojci:
1 kg šargarepe
1 kg korena peršuna
500 grama celera
500 grama paškanata
500 grama luka
3 čena belog luka
1 zelena paprika
1/2 crvene paprike
1/2 glavice malog karfiola (oko 200 grama)
1 veza lista celera
1 veza lista peršuna
800 grama soli

Poređati oprane i osušene tegle u hladnu rernu, uključiti na 100°C i sat vremena sterilisati tegle.
Povrće dobro oprati i očistiti. Iseći na sitnije komade i samleti u multipraktiku. U vangli ili dubokoj činiji mleveno povrće i so dobro rukama izmešati da postane kompaktno, pa puniti tegle. Odložiti na tamno i hladno mesto, najbolje i najsigurnije je u frižideru. Povrće se ne suši u rerni već se sveže stavlja u tegle. 









22. октобар 2016.

Bezglutenska zimnica - kiselo-slatki krastavčići



Najsigurnija zimnica je ona koju sami spremite. Domaći džemovi, sokovi, turšija po receptima naših baka, bez konzervansa i aditiva, neće vam oduzeti puno vremena, a dobićete zdravu zimnicu, što je posebno važno za sve one koji muku muče sa alergijama. Recept za ove krastavčiće našla sam na blogu http://hlebilale.com/2013/09/kiselo-slatka-nedelja/ Nikada nisam kiselila krastavčiće, jer sam bila ubeđena da ništa ne može da zameni industrijske. Zbog, za mene neobične kombinacije sastojaka, odlučila sam da napravim samo polovinu preporučene mere. Nisam bila sigurna da li će nam se dopasti. Šta da vam kažem, ponovo sam kupila krastavce (ovog puta sitne kornišone, da ne moram da ih seckam) i nove tegle, pa se spremam za vikend akciju pripreme zimnice.




Kiselo-slatki krastavčići

Sastojci:
(za desetak tegli)
6 kg krastavčića
1 kg luka (isečenog na režnjeve)
6 čenova belog luka (izgnječiti)
100 gr soli
2l vode
750 ml sirćeta (jabukovo ili vinsko)
1 kg šećera
2 kašike slačice
1 kašika kurkume

Priprema:
Dobro oprati krastavce i istrljati četkicom da se uklone nečistoće. Čiste tegle staviti u hladnu rernu i uključiti je na 100°C. Kada rerna dostigne temperaturu od 100°C ostaviti tegle u njoj još 10 minuta. U velikoj vangli ili činiji rukama pomešati krastavce, isečen crni i izgnječen beli luk, pa sve ređati u tople tegle tako da bude što kompaktnije složeno. Obavezno staviti na vrh plastičnu mrežicu koja sprečava da se sadržaj podiže.
Sirće, šećer, slačicu i kurkumu sipati u šerpu i staviti da provri. Kada provri, preliti vrelom mešavinom krastavce tako da sav sadržaj bude prekriven. Ostavite da se ohladi, pa staviti na tamno i hladno mesto. Ja ih držim u frižideru, ali kakoviše nije toplo, novu turu ću držati u ormariću na terasi. Nakon dvadesetak dana spremni su za konzumaciju, mada što duže stoje biće sve bolji.



9. октобар 2016.

Bezglutenski režim ishrane - moje iskustvo 2.deo i bezglutenski hleb sa jogurtom


Bezglutenski način ishrane - kako dalje? Najveći problem nastao je, u stvari, kada smo došli kući nakon lekarskog pregleda. Imali smo izveštaj na kome je naznačeno koje proizvode možemo da kupimo a da su bezbedni, ko su proizvođači brašna kao i da postoji pekara koja pravi isključivo bezglutenske proizvode u Novom Sadu. Google je prikazao na stotine stranica vezanih za ishranu bez glutena. Odakle krenuti? Suprug i ja smo ceo vikend proveli istražujući. Lako se dolazi do informacija u današnje vreme. Teško je u obilju istih pronaći one prave. Kako ih primeniti na naš svakodnevni život? Kako skuvati ručak? Šta spremiti za užinu? Kako umesiti hleb?!? Šta kupiti u prodavnici?

Pročitala sam knjigu Novaka Đokovića i zaključila da ne mogu da nabavim med sa Novog Zelanda i da nikada nisam koristila amarant. Nakon drugog čitanja shvatilla sam da je iz knjige najbitniji stav da "koristite u ishrani namirnice sa vašeg podneblja." Odlično! Ne moram na kraj sveta po kokosovo ulje. Čovek je opisao svoj način ishrane, a mi treba da pronađemo način koji ćemo prilagoditi sebi. Najviše mi je pomogao sajt  https://bezglutena.wordpress.com/ Ovde su slikovito prikazane namirnice koje su dozvoljene, kao i liste proizvoda bez glutena različitih proizvođača. Kakvo olakšanje. Moja sestra se dosta angažovala po pitanju nabavke određenih proizvoda, prijatelji su često fotkali namirnice bez glutena i slali nam sličice, a ja sam poslala desetak mejlova različitim kompanijama sa molbom da mi proslede spisak proizvoda bez glutena. Nakon dve-tri nedelje dobili smo početnu osnovu za drugačiju ishranu.


Tog prvog dana napravila sam u jednoj svesci spisak dozvoljenih namirnica. Čisti mlečni proizvodi (u našem slučaju mleko bez laktoze, jogurt, sir, kajmak, kiselo mleko, kefir, pavlaka), jaja, meso i riba, sveže voće i povrće. Domaći džem od šljiva iz rerne i džem od kajsija bez konzervansa. Kao i od smokava i mandarina. Živele bake! Na prvi pogled, veoma zdrava ishrana. Brašno: namensko bezglutensko brašno, krompirovo, kukuruzno, heljdino, pirinčano, proseno, amarant, kvinoa. Za početak i više nego dovoljno. Bezglutenska testenina. Rezanci za supu. Pomislila sam da i nije tako strašno i da mi neće trebati bogatstvo da bi se prehranili. Gotov bezglutenski hleb je poprilično skup, pogotovo ako se uzme u obzir da je nama jedno pakovanje trajalo jedan dan. Ovde možete pročitati kako sam uspela da napravim sinu prvu bezglutensku užinu (za veliki odmor). Pravljenje hleba bilo je ipak za napredni kurs kuvanja.


Hleb sam prvi put napravila po uputstvu na kesi. Da napomenem da osobe koje imaju alergiju na gluten, nemaju pravo da dobijaju brašno na recept. Samo oboleli od celijakije. Nisam verovala da bezlična masa koju sam zamutila u činiji može da postane hleb. Brašno je podsećalo na gustin, a pomešano sa vodom lepilo se za ruke pa mi je trebalo dosta vremena da operem i spiralne nastavke od miksera i činiju u kojoj sam mutila, a kasnije i ruke jer sam testo rukama pokušala da rasporedim po plehu. Hleb je nakon pečenja bio tvrd kao kamen. U mislima sam se vratila u srednju školu kada sam pokušavala da umesim slano pecivo. Hleb bez glutena nikada neći biti mekan i vazdušast, a to je ono što sam pokušavala da izvedem. Imala sam na desetine recepata, isprobavala, bacala i na kraju uspela da pronađem odgovarajuću razmeru.





Kada imate dete u razvoju i koje pored školskih obaveza ima pet ozbiljnih treninga nedeljno sigurno je da ste u kuhinji dobar deo dana. A tek ako dete ima alergiju na hranu?!?! Onda iz iste ne izlazite. Testeninu uvek spremam odvojeno - posebno za nas dvoje, posebno za muža i starijeg sina. Kolače samo od bezglutenskog brašna. Pite i pice posebno. Rezance za supu isključivo bezglutenske, kao i brašno koje koristim da zgusnem variva. Vremenom sam naučila da sebi olakšam pripremu hrane i kada smo prešli na ovaj režim, dugo sam zapisivala šta sam sve spremala i na koji način, tako da mi te beleške često posluže kad ne znam šta ću da kuvam.

Za decu sa bilo kakvom alergijom užinu za školski odmor morate posebno spremati. Mi smo došli u situaciju da  on mora da nosi 2-3 užine ako pravo iz škole, posle popodnevne smene ide na utakmicu. Tada posebno pakujem užinu koju će pojesti na velikom odmoru, pa užinu za posle škole, pa za posle utakmice ako su gostujuća ekipa, jer tada ne igra u školi u kraju, pa mu treba vremena dok stigne do kuće. Potrebno je spremiti dovoljno hrane koja će nadoknaditi energiju za period od 13:30 kada ode od kuće pa do 22-23h kada se vrati. Naravno, ovo se ne dešava baš toliko često, ali i takve situacije treba predvideti. Ne može samo da odšeta do prvog kioska sa pljeskavicama i kupi jednu. Ili na primer, šta spakovati za ceo dan na Adi kada ode sa društvom. Pni se uglavnom dogovaraju posle buđenja i od sastojaka koje pronađem u kuhinji u trenutku treba da mu spremim hranu za ceo dan. Poznato vam je ovo, zar ne? Uvek imam pakovanje gotovog hleba sa dužim rokom trajanja za ovakve situacije. Zatim ekskurzija?! Odlazak na pripreme?! Spisak situacija za snalaženje je beskonačan. Imali smo u komšiluku devojčicu koja je bila alergična na jaja i laktozu i uvek se setim priče njene mame kako se snalazila da joj spremi hranu (naročito je bilo teško krajem devedesetih). Složićete se da je danas lakše. Ako nisu dostupne namirnice (kao na primer kore za lazanje, koje nam dragi prijatelji uvek donose iz inostranstva) onda su saveti o pripremi hrane na dohvat ruke. Ne očajavajte ako pecivo ili hleb ne uspe odmah, posle nekoliko pokušaja savladaćete i ovu veštinu. Samo je bitan broj pokušaja.






Bezglutenski hleb sa jogurtom

Sastojci:
300 grama bezglutenskog brašna
1 dl jogurta
2 kašike ulja
1,5 dl tople vode
2 kašičice kvasca
po 1 kašičica soli i šećera

Priprema: Sipajte brašno u činiju, dodajte so, šećer i kvasac. Dodajte vodu, ulje i jogurt i viljuškom zamutite (nije potreban mikser) da testo bude malo ređe i mekano. Po potrebi dodajte još 1-2 kašike vode, jer sam primetila da kada pravim sa Senza brašnom moram da dodam još malo vode, dok sa Schar-ovim je sasvim dovolja mera iz recepta. Prekrijte krpom i ostavite 30 minuta da odstoji. Posudu za pečenje obložite papirom. Špatulom odvojite testo od ivica posude i sipajte u pleh i lepo rasporedite. Ostavite u pleh još dvadesetak minuta da naraste. Rernu zagrejte na 180C i pecite oko 40 minuta, u zavisnosti od jačine rerne. Izvadite hleb na rešetku da se ohladi.







2. октобар 2016.

Bezglutenski režim ishrane - moje iskustvo i "zvezdice" bez glutena


(Pokušaću ovim postom da opišem moje iskustvo sa bezglutenskom ishranom, a u sledećem će biti osvrt na osvajanje kuvarskih veština).

Uskoro će tri godine kako je moj mlađi sin na bezglutenskom režimu ishrane. Tri godine snalaženja. Strahova. Osluškivanja. Merenja - više težine nego visine, mada je sve bilo uglavnom u korist visine. Kontrole. Savetovanja. Uspeha! 


Pre više od dvadesetak godina saznala sam da je unuk jednog našeg prijatelja alergičan na pšenicu i da umesto hleba mora da jede proju. Tada sam prvi put čula da je neko alergičan na pšenicu. Bilo mi je čudno da neko može da bude alergičan na hleb. Jer pšenica je bila jednaka hlebu. 

Moje mlađe dete je od rođenja prilično osetljivo. Od šestog meseca borili smo se sa opstruktivnim bronhitisom, pa nam je taj rani period bio obeležen stalnim inhalacijama, zatim ekcemom, a kasnije i jakom reakcijom organizma ispoljenom u vidu alergije na određenu vrstu hrane. Kikiriki i kakako su u svim oblicima izbačeni iz ishrane, kravlje mleko je zamenjeno kozjim i sojinim. Mislim da deca koja imaju određene zdravstvene probleme to prihvate na neki svoj način i trude se, da se koliko toliko pridržavaju istog, iako nemaju baš pravu svest o svemu što ih je snašlo. Parafraziram vaspitačiu Dudu, koja mi je jednog popodneva, kada sam došla po decu, prišla i pružila veliku belu Milka čokoladu. Jedno dete je slavilo rođendan i većina posluženja je bila od sastojaka koje moj sin nije smeo i to je i rekao vaspitačici. Rekla mi je da je bila zadivljena malim čovekom i izašla je da mu kupi najveću čokoladu bez kakaa. 

Kada je krenuo u prvi razred, inhalator je postao prošlost, ishrana više nije bila ograničena i mi smo mislili da su "dečje bolesti" iza nas. Prve ozbiljnije simpotome primetili smo na letnjem raspustu između četvrtog i petog razreda. Celo leto na moru prošlo je u sporadičnim, jakim grčevima. Sve se to nastavilo, samo još učestalije dok u novembru nije završio u bolnici. Tokom mesec dana ispitivanja otkriven je Hašimoto tiroiditis (doktor nas je pitao da li mi imamo neke bolesti, pa kako ja nemam štitnu žlezdu urađene su analize). Alergije na hranu - negativne. Isključena je celijakija. Nakon nekoliko seansi kod psihologa, rečeno nam je da nismo za nju. Svi zajedno. Sve u svemu, određeno je praćenje uz redovne kontrole. Krenuli smo i sa alternativom, ali bez nekog velikog boljitka. Malo je ojačao imunitet, malo smo pripazili na hranu kod smene godišnjih doba, da bi se izbegle tegobe koje mogu da imaju osobe osetljivog stomaka. Mislim da smo se sve vreme vrteli u krug. On nije prestajao da trenira košarku, ali često ne bi mogao da izdrži ceo trening, ujutru se budio sa podočnjacima, dugo vremena je trebalo organizmu da se oporavi. Rastao je, ali kilogrami su se negde gubili iako nije imao problem sa količinom hrane koju je mogao da pojede. Zatim se desio jedan ozbiljan pad leukocita i samo zahvaljujući našoj dragoj dr Ani, koja je po ko zna koji put verovala u njega, izgurao je sve bez odlaska u bolnicu. Mi smo bili skroz skrhani. Nismo mogli da nađemo način da poboljšamo zdravlje našeg deteta. 

Tako sam jednom sva očajna otišla kod njegove doktorke u Dom zdravlja po recepte i onako, pošteno sam joj se izjadala. To su one situacije kada ništa ne očekujete, samo vam je potreban neko da vas sasluša. Ona mi je predložila da odemo kod jednog doktora jer, neki roditelji su imali pozitivno iskustvo u lečenju svoje dece, pa eto, da probam. Nisamo ništa očekivali. Više se i ne sećam kod kojih smo sve doktora bili. Svi su oni vrsni u svojim oblastima, ali jednostavno nekad uz svu dobru volju, nije bilo dobrih rezultata. Otišli smo, naravno. Doktor je posle detaljne analize njegovih rezultata, predložio bezglutenski način ishrane. Rekao je da ima slične probleme kao Đoković. Toga sam se i plašila. Sad smo fancy family, hranimo se bez glutena. Verujte, to je bio moj komentar. Nisam verovala. Za razliku od mene, moj muž je je po prvi put pomislio da je to dobar put. 

Prvi savet o bezglutenskoj ishrani dobila sam kada sam vežbala kod trenera Marka. Predložio mi je, s obzirom na moje zdravstveno stanje (hipotireoza), da probam bezglutenski način ishrane. Da je to odličan način za sve koji kubure sa autoimunim bolestima. Pročitala sam sve na Internetu i shvatila da mi je to prilično komplikovano. Nije mi baš toliko loše pa da moram da izađem iz svoje zone komfora i da se bakćem sa bezglutenom. Negde u to vreme se pojavila i knjiga Novaka Đokovića i cela ta priča delovala mi je kao još jedan od načina trendi ishrane. Oooh, kako sam samo grešila!! Posle nekoliko meseci došla sam u situaciju da moram sve radikalno da promenim. Tada sam detaljno pročitala Đokovićevu knjigu i shvatila da se i na mene odnosi ona čuvena poslovica "Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji" - na to me je podsetilo ovo moje nećkanje.

Doktor nam je dao smernice, šta je dozvoljeno od brašna, kako se hrana priprema, čuva... Moje dete je tada imalo 174cm i nestvarnih 43kg. I sad se stresem kad pomislim na to. Još je i napomenuo da može da dođe do jakih reakcija - od bolova u stomaku, gubitka težine, otežanog pražnjenja, grčeva. Na žalost, jednu od tih epizoda su, slobodno mogu da kažem, proživeli i naši prijatelji, kada je na snegu, zbog iznenadnog jakog bola u stomaku pao kao pokošen. Oko četrdeset dana organizmu je trebalo da očisti od otrova i da se vrati u normalu. Doktor je uglavnom na sva moja pitanja imao odgovor da je to samo jedna u nizu očekivanih reakcija i da će se stanje stabilizovati. I na kraju se stabilizovalo. Samo je bilo potrebno dosta strpljenja. Ili se to kaže živaca. 

Ja sam odlučila da mu se od starta pridružim. Setila sam se Markovih saveta i shvatila sam da je došlo vreme da ih primenim. Kod mene je situacija bila drugačija, ali napomenuću samo neka poboljšanja. Otoci su nestali. Konačno sam mogla da nosim prstenje. Da odem i da se vratim sa posla u istim cipelama. Dešavalo se da mi skočni zglobovi toliko oteknu da mogu da nosim samo patike. Sad bez problema šetam u visokim potpeticama. Ne znam da li bih bila baš toliko istrajna da sam bila sama u ovome. Ja ni dijetu nisam mogla da držim duže od deset dana. U društvu je i lakše i lepše. 

Uz obavezan eutiroks svakog dana, moj sin nema više nikakvu terapiju. Sad je on momak od 193cm i 66kg. Još uvek raste a i kilogrami se konačno "lepe". Mislim da je dovoljno vremena prošlo da mogu da kažem da mu je ovakav način ishrane promenio život. 

edit: na bezglutensku ishranu prešli smo u decembru 2014. Ovo pišem u decembru 2019. Moj sin je sada momak koji je visok 197cm i težak 88kg. Nedavno mi je rekao da je tada mislio da se nikada neće ugojiti i porasti (iako smo svi u porodici prilično visoki). Aktivno bavljenje sportom je veoma bitno za pravilan psihofizički rast i razvoj. Sport nas uči da pomeramo svoje granice, prihvatamo poraze i radujemo se pobedama. Kao i u svim životnim sferama!

"Zvezdice" su bezglutenski keksić idealan za popodnevne čajanke. Najbolje su sutradan. Recept je iz Schar-ove brošure i zove se "Hrskavo testo". Mi smo ga preimenovali u "Zvezdice".




Bezglutenski keks "zvezdice" 

Sastojci:300 grama brašna (Mix B)
150 grama maslaca
2 jaja
75 grama šećera
2 kašičice vode
prstohvat soli
1 ravna kašičica praška za pecivo

Priprema:
Na kockice iseckajte hladan maslac i dodajte u brašno pomešano sa praškom za pecivo i dobro sve rukama dobro sjedinite. Dodajte ostale sastojke i zamesite testo. Prekrijte providnom folijom i ostavite u frižideru najmanje 30 minuta (može i duže). Razvaljajte testo i pravite modlicom zvezdice ili neke druge oblike. Peče se u plehu obloženim papirom za pečenje 10-12 minuta u rerni zagrejanoj na 150-180C. Ja pečem 10min na 150C.